Jučer kod tetke ugledam kelerabu i kažem juuuuuhu keleraba.
sjećam se kad sam bila mala da mi je najdraže bilo kada deda od nekle donese kelerabu i kada mogu da je jedem onako ko jabuku. bio je rat kad sam ja bila mala i percepcija hranjivih proizvoda je bila nekako drugačija. poslije rata nikadada nisam jela kelerabu, ali mi je ostala u prekrasnom sječanju, kao neka nevjerovatna povrčka.
kao sam se jučer tako silno obradovala kelerabi, tetka mi pokloni taj primjerak iz njihove bašte i napomenu kako je super kada se izrenda i popavlači. ja kažem, ma ja ču to ko jabuku to je super cool. tetak također spomenu tu varijantu sa pavlakom, ali ja i dalje po svom.
dođem ja tako danas sa posla, i ugledam onu kelerabu, ogulim je... zagrizem... bljuf... zagrizem još koji put... kad sam bila mala baš nisam zala šta valja...
te izrendah ja nju, zamjesih sa pavlakom i majonezom, onda je bila super.
eeee, šta li smo to mi jeli pa je meni ta keleraba tako dobra bila... ne sječam se.

keleraba